Marketing

Hrvatska mora do novembra 2025. usvojiti dokument kojim će podsticati kolektivno pregovaranje

Prava radnika u Bosni i Hercegovini nisu na zadovoljavajućem nivou, a mnogi nemaju ni kolektivne ugovore kojima bi se bar malo zaštitili. Privatni sektor je odavno zona u kojoj se kolektivna prava često krše, ali u posljednje vrijeme sve su glasniji zaposleni u javnom sektoru koji glasno govore da su im ugrožena radnička prava. Među njima su i doktori stomatologije i medicine. U nekoliko kantona kolektivnog ugovora nema, dok su kolektivni u ostalim kantonima toliko različiti da se radnici ponekad pitaju da li je poziv doktora isto zanimanje u različitim dijelovima BiH jer negdje imaju više, a negdje daleko manje prava.

„Ne postoje dva kolektivna ugovora koja daju jednaka prava radnicima. Imamo potpuno različitih devet ugovora, tražimo jedan kolektivni ugovor kojima bi se izjednačila prava. Najviše se razlikuju plate, i to do 50%“, kaže Marina Berberović, predsjednica Saveza Strukovnih sindikata doktora medicine i stomatologije FBiH

Apsurdno je i da broj dana godišnjeg odmora zavisi od toga u kom kantonu rade doktori.

„Pa tako u nekim kantonima imate broj dana godišnjeg odmora veći od 30 za osobe koje su izložene zračenju dok u nekim kantonima nemaju. Doktori napuštaju Federaciju skoro svakodnevno, u Orašju u cijeloj županiji nemate kardiologa“, govori Berberović

Zbog svega traže kolektivni ugovor na nivou Federacije, ali vlasti ne žele s njima da pregovaraju jer kažu da nemaju pravo na to.

„Taj kolektivni ugovor je bitan jer se tim kolektivnim ugovorom uređuju sva prava uposlenika i u tom smislu bitno je uređenje prava na federalnom nivou, budući da su ta prava daleko manja kada se uređuju na kantonalnom nivou“, kaže za Buku Admir Suljić, zamjenik predsjednice Saveza Strukovnih sindikata doktora medicine i stomatologije FBiH

Jasno je zašto nekima ne odgovara da doktori medicine i stomatologije potpišu kolektivni ugovor na nivou entiteta, ali doktori ne odustaju. Tužili su Federaciju, a održali su i štrajk upozorenja.

„Što je više radnika obuhaćeno jednim kolektivnim ugovorom, to je veća šansa da radnici imaju veća prava“, dodaje Suljić.

U EU 80% radnika treba imati kolektivni ugovor

Direktiva EU o minimalnoj plati nalaže da svaka zemlja EU mora osigurati da najmanje 80% zaposlenih bude obuhvaćeno kolektivnim ugovorom, ali u 19 zemalja članica to još nije slučaj. Sindikat trgovine i uslužnih djelatnosti BiH (STBiH) zatražio je prvog maja ove godine da vlasti usvoje zakonsku obavezu prema kojoj bi se kolektivne ugovore imalo 80% radnika.

“Tražili smo da po uzoru na EU čijem članstvu težimo, da kolektivno pregovaranje postane praksa a odnosi između poslodavaca i radnika budu definisani upravo kroz kolektivne koji će biti stalno nadograđivani i prilagođavani potrebama i prilikama na tržištu rada“, kaže za Buku Mersiha Beširović predsjednica STBiH.

Odgovore, niti bilo kakvu reakciju još nisu dobili.

„Što po meni najbolje govori koliko su naše vlasti ozbiljne u svojim namjerama da usklade naše zakonodavstvo sa EU i uopšte koliko je članstvo BiH u EU stvarno opredjeljenje. Jer ako naše vlasti nisu u stanju da prihvate sindikat u tom procesu kao partnera kao jednu potpuno apolitičnu i strogo radničku interesnu organizaciju, kako će prihvatiti jedni druge sa stavovima kakve imaju“, pita se Beširović.

Dodaje da je kultura kolektivnog pregovaranja u BiH potpuno nerazvijena pa čak i u javnom sektoru, koji po pitanju sindikalnog djelovanja mnogo prednjači jer nikad de facto nije morao biti pokrenut od nule kao što je slučaj u privatnom sektoru jer je naslonjen na sindikalnu kulturu iz bivše Jugoslavije.

„Čak je i tu kolektivno pregovaranje dosta primitivno i nije prihvaćeno kao mehanizam. U sektoru trgovine imamo tzv. granski kolektivni koji je trenutno na snazi, primjenjuje se na terenu, ali uz česte upite koji su to poslodavci koji su obavezni da ga primjenjuju, oni u čijim kompanijama djeluje sindikat ili i svi ostali. Kolektivni ugovori u periodu 2021-22 bio je proširen na cijeli sektor odlukom Ministarstva za rad FBiH. Tzv. Kućnih kolektivnih ugovora (oni koji se primjenjuju u jednom preduzeću), koji su po meni žila kucavica procesa pregovaranja, u ovom sektoru nema. I to je ono što je poražavajuće i što pokazuje da to nije prihvaćeno kao mehanizam“, dodaje Beširović.

Hrvatska mora do novembra 2025. usvojiti dokument kojim će podsticati kolektivno pregovaranje

Darko Šeperić, izvršni tajnik za javne politike, projekte i edukaciju Saveza samostalnih sindikata Hrvatske u kojoj vlada mora do novembra 2025. usvojiti niz obaveza iz Direktive o minimalnoj plati za Buku kaže da usklađivanje s Direktivom o primjerenim minimalnim plaćama ne bi trebalo predstavljati poseban problem za Hrvatsku, jer njihov Zakon o minimalnoj plati u osnovi već zadovoljava sve bitne standarde propisane Direktivom, i zahtijevaće tek neke minorne dopune.

“Za nas je puno važniji drugi aspekti Direktive, a to je obaveza Hrvatske da do studenoga 2025. godine usvoji Akcijski plan za promicanje kolektivnog pregovaranja. Ova obaveza zahvaća sve članice EU u kojima je pokrivenost radnika kolektivnim ugovorima manja od 80%, odnosno sve osim 7 ili 8 zemalja. Ovo je važna stvar, jer će Hrvatska prvi puta u svojoj povijesti morati usvojiti službeni državni dokument čiji je cilj poticati kolektivno pregovaranje”, kaže Šeperić.

Dodaje da su s druge strane, još uvijek u početnoj fazi konzultacija s Vladom o njegovom sadržaju i teško je reći hoće li mjere koje će se naći u njemu biti zaista učinkovite.

“Direktiva pritom ne obvezuje države članice da zaista i postignu pokrivenost od 80%, nego samo nalaže onima koje su ispod tog praga da usvoje određene mjere za poticanje kolektivnog pregovaranja. Savez samostalnih sindikata Hrvatske ima ovdje svoje vrlo konkretne prijedloge i za njih ćemo se snažno zalagati, no konačni rezultat naravno neće ovisiti samo o nama”, dodaje Šeperić.

U Hrvatskoj je trenutno oko 47% radnika pokriveno nekom vrstom kolektivnog ugovora, bilo na granskoj, bilo na nivou pojedinog poslodavca. Taj postotak prilično je stabilan posljednjih 10-ak godina, a do posljednje velike promjene došlo je 2013. kada su poslodavci otkazali granski kolektivni ugovor za trgovinu, koji je pokrivao nekih 200-tinjak hiljada radnika.

“Sveukupno gledano, javne i državne službe u potpunosti su pokrivene granskim kolektivnim ugovorima, dok u privatnom sektoru imamo svega tri bitna granska ugovora (graditeljstvo, ugostiteljstvo, te drvna i papirna industrija). Ostatak privatnog sektora ovisi isključivo o kućnim kolektivnim ugovorima, koji uglavnom postoje u većim poduzećima. Javna poduzeća u velikoj većini imaju sklopljene kolektivne ugovore”, dodaje naš sagovornik.

Zašto su bitni kolektivni ugovori?

Kolektivni ugovor je ugovor između poslodavca i sindikata i kao takav je dogovoreni modus ponašanja na radnom mjestu. Za Beširović kolektivni ugovor je nužan za dobre uslove rada.

„Po meni to je najefikasniji mehanizam jer dogovorena pravila ponašanja su ono što se i primjenjuje. Sve drugo je podložno zloupotrebama, izbjegavanju primjene i sl. Nažalost daleko smo mi od takvog stepena socijalnog dijaloga još uvijek“, kaže Beširović.

Za Šeperića kolektivno pregovaranje je temeljna zadaća i glavni razlog postojanja sindikata, jer se radnici u sindikate primarno udružuju baš zato da bi kolektivno mogli pregovarati s poslodavcem o svojim radnim uslovima.

“Nažalost, svega nešto manje od polovice naših kolektivnih ugovora detaljno regulira plaću, dok u ostalima ugovaramo samo jedan dio formule za izračun plaće (primjerice, ugovaramo samo osnovicu, a koeficijente za pojedina radna mjesta prepuštamo autonomnoj odluci poslodavca) ili čak, u manjem broju posve negativnih slučajeva, potpisujemo kolektivne ugovore koji uopće ne sadrže odredbe o plaći. Takav kolektivni ugovor se zapravo uopće ne bi trebao nazivati kolektivnim ugovorom”, zaključuje Šeperić.

Dok zemlje EU ili moraju imati 80% radnika s kolektivnim ugovorom ili promovisati donošenje kolektivnih ugovora, bh. vlasti ne žele ni razgovarati. To nije evropska praksa ni evropska vrijednost pa se radnici nadaju pritisku EU i približavanju države članstvu jer im je jedina nada u korektnu saradnju s vlastima i posladavcima EU direktiva.