Naslovnica Vijesti DRAGAN BURSAĆ: “Hrvatskoj Zlatna palma za herojstvo Tome Buzova, a Srbiji promocija...

DRAGAN BURSAĆ: “Hrvatskoj Zlatna palma za herojstvo Tome Buzova, a Srbiji promocija knjige njegovog ubice Milana Lukića!”

Tomo Buzov, tada kapetan prve klase JNA u penziji, usprotivio se legitimiranju i izdvajanju Bošnjaka, izderao se na hordu Milana Lukića: „Stanite, ljudi, što radite, ima li u ovoj zemlji zakona?!“ Za kaznu je i on strijeljan.

Piše: Dragan BURSAĆ (Slobodna Dalmacija)

Hrvatski kratkometražni igrani film “Čovjek koji nije mogao šutjeti” – o zločinu u Štrpcima – redatelja i scenarista Nebojše Slijepčevića osvojio je Zlatnu palmu u sklopu službenog natjecateljskog programa kratkih filmova, glasi službena vijest.

To je prva, povijesna Zlatna palma za hrvatski film od osamostaljenja, a nagradu je na svečanoj dodjeli u Cannesu preuzeo redatelj i scenarist Nebojša Slijepčević. Film “Čovjek koji nije mogao šutjeti” producirali su Katarina Prpić i Danijel Pek iz “Antitalenta”, a realiziran je u koprodukciji s kućama iz Bugarske, Francuske i Slovenije, što je važan podatak za daljnji tekst, no o tom-potom.

Šta se dogodilo u Štrpcima?

Primajući nagradu na svečanoj dodjeli, Slijepčević je zahvalio cijeloj ekipi svog filma, a dvorana ga je pozdravila gromoglasnim pljeskom. Za one koji ne znaju, radnja filma “Čovjek koji nije mogao šutjeti” zbiva se 27. veljače 1993. godine, na maloj stanici u Štrpcima u Bosni i Hercegovini. Putnički vlak na liniji Beograd – Bar zaustavljaju paravojne snage u akciji etničkog čišćenja. Dok odvode nevine civile, samo jedan od pet stotina putnika, kapetan Tomo Buzov, usuđuje im se suprotstaviti. To je odista istinita priča o čovjeku koji nije mogao šutjeti.

Paravojna četnička formacija “Osvetnici“ koljača i zločinca Milana Lukića tog dana je izvela iz vlaka 19 ljudi (18 Bošnjaka i jednog Hrvata – Tomu Buzova) i strijeljala ih.

Privatni album
Tomo Buzov, tada kapetan prve klase JNA u penziji, usprotivio se legitimiranju i izdvajanju Bošnjaka, izderao se na hordu Milana Lukića: „Stanite, ljudi, što radite, ima li u ovoj zemlji zakona?!“ Za kaznu je i on strijeljan.

Ovaj monstruozni zločin Srbija ne samo da nije do kraja osvijestila i ne samo da se nije pokajala, nego nastavlja, kako tad, tako i danas, negirati ratne pokolje i protiviti se i zdravoj pameti, ali i povijesti.

Tako je prošle godine “nepoznat netko“ skinuo spomen-ploču podignutu u znak zahvalnosti Tominom herojskom djelu sa zgrade na Novom Beogradu u kojoj je Buzov živio. Ukratko, Beograd, onaj najradikalniji, itekako ima nešto protiv heroja mira u doba rata, Kaštelanina Tome Buzova, koji je stao na crtu Lukićevim krvnicima.

Ko je monstrum Milan Lukić?

A kad smo kod Milana Lukića, e taj monstrum je osim po otmici i ubojstvu nevinih civila sa stanice Štrpci poznat i po paljenju živih ljudi u Pionirskoj ulici u Višegradu. Za one koji ne znaju, Milan Lukić je proglašen krivim za ubojstvo 59 muslimanskih žena, djece i staraca. Žrtve su 14. lipnja 1992. zaključane u jednoj prostoriji u kući koja je nakon toga zapaljena. Utvrđeno je da je Milan Lukić u toj prostoriji postavio eksplozivnu napravu od koje se kuća zapalila. Onda je pucao u ljude koji su pokušali pobjeći iz kuće u plamenu.

Također je proglašen krivim za ubojstvo najmanje 60 muslimanskih civila u jednoj kući u višegradskom naselju Bikavac 27. lipnja 1992. godine. Pretresno vijeće Haaškog tribunala je utvrdilo da su Milan Lukić i još jedna naoružana grupa prisilili civile da uđu u kuću, nakon čega su blokirali sve izlaze, a u kuću ubacili nekoliko eksplozivnih naprava i benzin i zapalili je.

Ovo je samo mali dio arhipelaga užasa koji je napravio nečovjek Lukić i zbog kojeg je osuđen na doživotnu robiju.

Predsjedavajući sudac Robinson će kazati: “U isuviše dugoj, tužnoj i nesretnoj povijesti čovjekove nehumanosti prema drugom čovjeku, paljenje kuća u Pionirskoj ulici i na Bikavcu mora zauzeti istaknuto mjesto. Na kraju dvadesetog vijeka, vijeka obilježenog ratom i krvoprolićem ogromnih razmjera, ti užasni događaji izdvajaju se po izopačenosti napada vatrom, po očiglednom predumišljaju i proračunatosti koja ih karakterizira, po čistoj bezobzirnosti i surovosti kojom su okupili, zatvorili i zaključali žrtve u te dvije kuće, i time ih ostavili na milost i nemilost paklu koji je uslijedio, te po stupnju boli i patnje koja je nanesena žrtvama dok su žive gorjele”.

Da, to je Milan Lukić, zlo u ljudskom obliku, zlo o kome se priča u zasluženo nagrađenom filmu Nebojše Slijepčevića, zlo kome se suprotstavio Tomo Buzov.

Ali, zašto toliko spominjem Milana Lukića?

KAD CRKVA ORGANIZIRA PROMOCIJU KNJIGE JEDNOG ZLOČINCA
Pa zato što je, pazite sad, Crkva Srbije održala promociju njegove knjige u Beogradu. Da, da, dobro ste pročitali!

Preciznije, u parohijskom domu hrama svetog Save u Beogradu, još su krajem srpnja 2011. svećenici SPC sudjelovali u veličanju lika i djela osuđenog za najstrašnije zločine.

Još preciznije, dana 29. srpnja 2011. godine u parohijskom domu hrama svetog Save u Beogradu promovirana je knjiga “Ispovijest haškog sužnja” ratnog zločinca Milana Lukića. Promociji je, pored brojnih branitelja Milana Lukića, prisustvovalo i o knjizi govorilo i nekoliko “sveštenih lica” Srpske pravoslavne crkve.

Samo je srbijanski Fond za humanitarno pravo Srbije pozvao institucije i građane da javno osude ovaj sramni događaj.

I eto, prođe 13 godina, a službene osude nigdje. Samo su Lukić i oni oko Lukića postali još veći “heroji” u nakaradnom društvu, a istinski heroj Tomo Buzov je naknadno izgubio i svoju spomen-ploču. Zalaganjem susjeda iz zgrade u kojoj je Buzov živio, ljudi koji za njega kažu da je “bio naš heroj”, prošle godine Općina Novi Beograd postavila je novu spomen-ploču.

I Crna Gora je ‘imala prečeg posla‘ od sponzoriranja ovog filma

I da se razumijemo, kada pogledamo zemlje koje su na neki način sponzorirale nastanak ovog izuzetno, izuzetno važnog filma, posve je razumljivo zašto na spisku ne vidimo Srbiju. No, i Crna Gora je s novim klerikalnim vlastima bliskim režimu u Beogradu pokazala da joj istina nije draža strana. Tako je 2022. Filmski centar Crne Gore (FCCG) odbio sufinancirati film o otmici u Štrpcima. Bolji poznavaoci situacije kažu da se tadašnje ministarstvo bavilo kojekakvim vjerskim obredima i srbovanjem, umjesto svojim poslom. Briljantno neznanje ili nakana da se ne sudjeluje u jednom projektu koji pokazuje pravo lice velikosrpske ideologije? Prosudite sami.

Na sve ovo ne može se kazati da je situacija bajna niti u Hrvatskoj. Desnica ne miruje, pa je redatelj Nebojša Slijepčević po dolasku u Cannes s pravom pitao u intervjuu Novostima:

“Hoćemo li mi, koji se ne slažemo ni s kakvom naznakom fašizma, šutjeti i gledati u vrhove svojih cipela? Ili ćemo makar priupitati ‘tko ste vi i tko vam daje pravo da se tako ponašate‘, kao što je to u vagonu vlaka učinio Tomo Buzov?”

Tomo je odista bio čovjek koji nije znao šutjeti, a svi vi koji mu želite odati počast, odite do Kaštel Gomilice, posjetite njegovu spomen-ploču i zapitajte se jesmo li dostojni Tome. Svijet je prepoznao i njegovu hrabrost, i Nebojšin rad!

A ostali? Neka trunu u svojoj mržnji!