Marketing

Posljedice tog desetodnevnog rata ispale su neobično povoljne po Netanyahua: koalicija koja mu je trebala doći glave u tišini se raspala. Rat s Hamasom omogućio mu je da politički preživi kao premijer, te da još barem na neko vrijeme odgodi sudske procese protiv sebe, uz “povoljnu” cijenu od svega nekoliko stotina mrtvih Palestinaca i desetak mrtvih Izraelaca

Piše: Damir Pilić
www.slobodnadalmacija.hr

 

Nedvojbeno postoji tajna mistična veza između izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i palestinskog Hamasa. O tome svjedoče najmanje tri čudesne koincidencije.

 

Posljedice prve od tih koincidencija, a kronološki posljednje, svi gledamo već sedmicama. Da Hamas 7. oktobra nije napao Izrael, Netanyahu bi možda dosad već bio politički pokojnik, ili bi barem širom Izraela i dalje trajali masovni prosvjedi protiv njegove vlasti. I tada ne bismo gledali mrtvu palestinsku djecu u Gazi, nego prosvjede protiv Netanyahua u Tel Avivu.

 

Ti masovni prosvjedi – potaknuti njegovom najavom pravosudne reforme koja bi uništila neovisnost sudstva i ugrozila izraelsku demokraciju – mjesecima su se svaki vikend održavali po izraelskim gradovima. Građanski i sekularni Izrael iz sedmice u sedmicu jasno je iskazivao “palac dolje” za ekstremističkog premijera i njegovu radikalno desnu koaliciju, tražeći njihovu abdikaciju.

 

Do toga bi možda i došlo da se 7. oktobra nije dogodio Hamas. Pokolj izraelskih civila na jugu zemlje u sekundi je preokrenuo stvarnost, zaustavio antivladine prosvjede i homogenizirao stanovništvo Izraela, kako to već biva kad je zemlja napadnuta, osobito kad se radi o Izraelu. Više nije bilo govora o demonstracijama protiv premijera: sada je trebalo stati, kako se kaže, “uz jedan štap”, ili tako nekako.

Uglavnom, Hamasov napad imao je i jednu političku nuspojavu koja se igrom slučaja pokazala korisnom i ljekovitom za samog Netanyahua: izraelski prosvjednici makli su mu se s grbače. Čovjek je dobio svoj mir i odriješene ruke da u tom miru može bombardirati Hamasove teroriste, uključujući i one od nula do 15 godina.

 

Druga čudesna koincidencija datira iz vremena posljednjeg rata između Izraela i Hamasa, prije dvije i pol godine, u maju 2021., pri čemu su žrtve bile neusporedivo manje od današnjih.

Podsjetimo na tadašnji politički kontekst u Izraelu: dva mjeseca ranije, u martu, na četvrtim izborima u dvije godine i po četvrti je put nastala pat-pozicija, u kojoj ni Netanyahuov Likud ni oporba ne mogu formirati većinu u Knessetu, a time ni funkcionalnu vladu. Tako je bilo i preklani: kao relativni pobjednik, Netanyahu je od tadašnjeg predsjednika Izraela Reuvena Rivlina dobio mandat za formiranje vlade, ali u tome nije uspio. Rok mu je istekao 4. maja.

Međutim, za razliku od prethodnih izbora, ovaj put se slučilo da opozicija ima realne šanse stvoriti stabilnu većinu: vođa oporbe, centrist Yair Lapid, uspio je dogovoriti ideološki šarolik savez s više stranaka centra i ljevice, uključujući i partiju izraelskih Arapa, ali i radikalne židovske nacionaliste predvođene Naftalijem Bennetom, politički još desnijim od Netanyahua.

Mnogi su tada pisali da će Lapidova većinska koalicija konačno detronizirati Netanyahua (koji je do tog časa bio premijer punih 15 godina u četiri mandata, od čega zadnjih 12 godina uzastopno) i otpremiti ga ne samo u ropotarnicu političke povijesti, nego i ravno na – izraelske sudove.

Naime, optužnica protiv Netanyahua za korupciju, prevaru i zlouporabu moći – za što mu prijeti do 13 godina zatvora – podignuta je još u januaru 2020. godine, te su izraelski listovi pisali da od suočavanja s pravosuđem Netanyahua dijeli jedino njegova premijerska funkcija i posljedični imunitet.

A sada se, 4. maja 2021., činilo da Netanyahu konačno ostaje bez te zaštite: rok za sastavljanje vlade mu je istekao, pa je izraelski predsjednik Rivlin za novog mandatara proglasio opozicijskog lidera Lapida, za kojeg se pročulo da ima većinu. Netanyahua je samo čudo moglo spasiti. Ili Hamas.

 

I baš kada se činilo da Izrael dobiva novu vlast i da Netanyahu odlazi pred sud pravde, 7. maja 2021. “iznenada” izbijaju veliki neredi u Jeruzalemu, koji se ubrzo šire na Gazu, Zapadnu obalu i izraelske gradove s većim arapskim manjinama, a Hamasove rakete iz Gaze – ispaljene na Izrael – dovode do bombarderske reakcije IDF-a i rata s Hamasom u Gazi.

To će nasilje slomiti nesuđenu koaliciju: napustit će je najprije Arapi, a onda i židovski nacionalisti. I jedni i drugi iz solidarnosti sa svojima u ratu.

Kasnija forenzička istraga pokazala je da su neredi u Jeruzalemu – koji su bili otponac za Hamasovo raketiranje izraelskih gradova – počeli nakon niza kontroverznih poteza izraelske policije: od ograničavanja okupljanja islamskih vjernika na njima svetom Platou džamija za svetog mjeseca ramazana (uz istodobno dopuštanje marševa židovskih ultradesničara koji su skandirali “Smrt Arapima!”), do planiranja deložacija palestinskih obitelji iz četvrti Šeik Džarah u Istočnom Jeruzalemu.

Vrhunac je bio upad izraelske policije u najsvetiju džamiju Al-Aksu u petak 7. maja (petak je i inače sveti dan u islamu, a ovo je bio zadnji petak svetog mjeseca ramazana), uz bacanje šok-bombi na prisutne vjernike. Istraga je utvrdila: da je netko smišljao što će najviše razjariti Palestince i potaknuti Hamas, izveo bi točno sve ovo što je izvela Netanyahuova policija – na sveti dan svetog mjeseca ramazana upasti s oružjem u najsvetije palestinsko mjesto.

 

Posljedice tog desetodnevnog rata ispale su neobično povoljne po Netanyahua: koalicija koja mu je trebala doći glave u tišini se raspala. Rat s Hamasom omogućio mu je da politički preživi kao premijer, te da još barem na neko vrijeme odgodi sudske procese protiv sebe, uz “povoljnu” cijenu od svega nekoliko stotina mrtvih Palestinaca i desetak mrtvih Izraelaca.

Otuda se tih dana pisalo da je eskalacija nasilja u Gazi politički najviše odgovarala upravo Netanyahuu, odnosno da ga je rat u Gazi spasio od abdikacije s premijerskog trona.

“U trenutku kad je buknuo požar, Vlada promjene je umrla, a Netanyahu se vratio u život”, pisao je tih dana izraelski list Maariv, a izravnu vezu između eskalacije nasilja i raspada anti-Netanyahu koalicije isticao je i politolog s Hebrejskog sveučilišta u Jeruzalemu Gajil Talšir:

– Upravo su htjeli nazvati predsjednika i reći: “Postigli smo dogovor, imamo koaliciju.” Neredi su došli baš na vrijeme da spriječe smjenu vlasti u Izraelu – rekao je Talšir za Washington Post.

Bila je to nesumnjiva pobjeda Benjamina Netanyahua. I po drugi put je Hamasov ustanak imao političku nuspojavu koja se igrom slučaja pokazala korisnom i ljekovitom za njega: izraelska opozicija makla mu se s grbače, barem nakratko.

A treća čudesna koincidencija koja mapira mističnu vezu između Netanyahua i Hamasa datira otprije gotovo trideset godina. Što bi se reklo, to je veza koja ima kontinuitet.

 

Budući da govorimo o sredini devedesetih, valja podsjetiti na tadašnji politički kontekst u Izraelu. U novembru 1995. ubijen je ljevičarski premijer Jichak Rabin (ubili su ga židovski ekstremisti jer je s palestinskom vođom Jaserom Arafatom potpisao 1993. u Oslu mirovni sporazum, zbog čega su 1994. obojica dobili Nobelovu nagradu za mir), a njegov privremeni nasljednik Šimon Peres raspisuje i za maj 1996. zakazuje prijevremene izbore, kako bi imao legitimitet za provođenje mirovnih pregovora.

Usput rečeno, zanimljivo je da su na obje strane glavni protivnici tog sporazuma iz 1993. bili – Netanyahu i Hamas. Netanyahu je tada bio šef opozicije, te je sporazum u Oslu nazivao “smrtnom prijetnjom Izraelu”, dok je Hamas počeo slati bombaše samoubojice da ubijaju civile u Izraelu, kako bi se uništile šanse za implementaciju dogovora.

 

Iako je na tim izborima iz maja 1996. Peres bio favorit, neočekivano pobjeđuje Netanyahu. Kasnija istraga je pokazala da se izraelsko javno mnijenje okrenulo prema Netanyahuu nakon što su u sedmicama prije izbora Palestinci izveli niz samoubilačkih bombaških napada u kojima su izginuli deseci Izraelaca, što je stvorilo percepciju da Peres nije u mogućnosti zaustaviti terorizam, nasuprot Netanyahuu, koji je na izborima nastupio sa sloganom “Netanjahu stvara siguran mir”.

Pritom je za većinu samoubilačkih napada odgovornost preuzeo Hamas.

Tako su akcije Hamasa i po treći put (a kronološki prvi) imale političku nuspojavu koja se igrom slučaja pokazala korisnom i ljekovitom za Netanyahua i njegovu političku karijeru: tada je, kako vidimo, na račun Hamasa osvojio izbore i po prvi put postao premijer.

Ove tri čudesne koincidencije upućuju na zaključak da bi Netanyahu intimno morao biti zahvalan Hamasu na postojanju: kad god mu je trebalo u karijeri, Hamas bi ga “pogurao” ili mu osigurao prostor za slobodnije disanje u izraelskoj politici.

I to ne zato što bi Netanyahu upravljao Hamasom – kako bi iz ovih koincidencija zaključivali teoretičari zavjere i razni zli jezici – već zato što političke desnice proizvodnjom međusobne mržnje i straha hrane jedna drugu. To već trideset godina gledamo u Bosni i Hercegovini, a to je i priča s aktualnim izraelskim premijerom i palestinskim islamistima iz Hamasa.

 

Nakon tog zadnjeg rata iz maja 2021., Netanyahu je ipak nakratko izgubio premijersku stolicu, jer je Lapid s odgodom uspio okupiti svoju šaroliku koaliciju, ali ona nije bila duga vijeka: kao mačka s devet života, Netanyahu se prošle jeseni vratio u sedlo i opet postao premijer Izraela, po peti put.

Da bi to postigao, morao je odustati od svog ranijeg principa da ne koalira s radikalnom vjerskom desnicom. Sada je morao, jer nitko drugi nije htio ići s njim. Tako je Izrael lani u novembru dobio najdesniju vladu u svojoj povijesti, što je šokiralo građanski i sekularni dio zemlje.

– Rezultati ovih izbora su vrlo zabrinjavajući za nas koji ne pripadamo ortodoksnom pokretu. Zabrinuti smo zbog nedostatka prihvaćanja koje bi ova vlada mogla pokazati prema Arapima, ženama, homoseksualcima i zapravo svima koji se ne slažu s ortodoksnim pokretom – upozorila je tada direktorica Reformskog pokreta Anne Kislanski u izjavi za izraelski list Haaretz.

A Haaretzova novinarka Judy Maltz tada je – u članku pod naslovom “Hoće li Izrael postati teokracija? Vjerske stranke su najveći pobjednici izbora” – upozorila da će ultraortodoksne vjerske stranke zajedno činiti polovicu mjesta u novoj vladajućoj koaliciji, “što znači da će zahtjevi ortodoksnih Židova vjerojatno biti glavni prioritet za novu Netanyahuovu koaliciju”.

I točno to se i dogodilo: kad su mu ortodoksni koalicijski partneri zatražili da provede pravosudnu reformu kojom će smanjiti ovlasti i neovisnost pravosuđa, Netanyahu je taj proces i pokrenuo – motiviran i vlastitim intimnim razlozima koje smo ranije spomenuli – što je dovelo do nezapamćene reakcije izraelskog društva i najvećih prosvjeda u povijesti Države Izrael.

A ti su prosvjedi, rekosmo, okončani brutalnim napadom Hamasa od 7. oktobra.

 

Na prvi pogled, Netanyahu je ovim najnovijim ratom protiv Hamasa dobio političku poštedu i mirniji ostatak mandata, pogotovo što sva svjetska istraživanja javnog mnijenja pokazuju da u ratnim situacijama rejting političkih vođa u pravilu raste. Međutim, ispalo je da je Netanyahu iznimka od ovog pravila, “crni labud” političke statistike.

Ovosedmična anketa izraelske televizije Channel 12 otkrila je, naime, da bi Netanyahu i njegova lanjska pobjednička koalicija danas glatko izgubila izbore, jer bi sa 64 pala na 45 mjesta (Knesset ima 120 zastupnika), dok bi većinu od 70 mjesta osvojile tzv. stranke “promjene”, jasno usmjerene protiv Netanyahua. Preostalih pet mjesta pripalo bi arapsko-izraelskom ljevičarskom savezu Hadash-Taal.

Također, istraživanje je pokazalo da bi Stranka nacionalnog jedinstva, koju vodi bivši Netanyahuov ministar obrane Benny Gantz, s 36 posto glasova uvjerljivo nadmašila Likudovih 17 posto, te da na pitanje o omiljenom premijeru ispitanici daju prednost Gantzu u odnosu na na Netanyahua u omjeru 41 prema 25.

Prema tim izvještajima, čini se da aktualnom izraelskom premijeru više ni rat ne može pomoći da održi političku popularnost. Lijevi i liberalni dio izraelskog društva – koji je činio jezgru ovogodišnjih prosvjeda – bio je protiv njega i prije rata, a od početka rata iz svih dijelova političkog spektra na njegov račun stižu optužbe za brojne sigurnosne propuste koji su omogućili da Hamasov 7. oktobar bude tako krvav.

Stoga mnogi misle da Netanyahu neće politički preživjeti završetak rata, kada će doći na naplatu svi njegovi grijesi i propusti. Drugi kažu da upravo u tome i jest problem: ako osoba poput njega zna da su mu nakon rata “odbrojeni dani”, onda će učiniti sve da taj trenutak odgodi, odnosno da rat traje što dulje.

A treći vele: i mačka s devet života na kraju potroši sve živote.