Bh. književnik i novinar Jasmin Agić nedavno je predstavio knjigu “Uloga Josipa Broza u životu djeda Sulejmena”, a pred 45. godišnjicu smrti Tita govorio je za Klix.ba o motivima romana, ali i narativima koji se danas vežu za lik Josipa Broza te bivšu Jugoslaviju.
Roman Jasmina Agića “Uloga Josipa Broza u životu djeda Sulejmena” donosi pomalo nostalgičnu i slojevitu priču o jednoj generaciji, jednoj ideji, ali i zemlji koje više nema, kao i čovjeku koji je bio njen sinonim.
U razgovoru za Klix.ba, Agić otkriva kako je nastao roman, kakve su reakcije publike, ali se osvrće i na sam lik Josipa Broza Tita čiji je lik i danas, 45 godina nakon njegove smrti, obavijen mitologijom.
Uzevši u obzir da se danas mnogi nostalgično prisjećaju vremena Jugoslavije pitali smo Jasmina je li roman svojevrsni komentar te nostalgije.
“U dobroj mjeri svakako jeste, jer bez obzira na koji način posmatrali ideologiju, na kojoj se Titova Jugoslavija temeljila, činjenica je da mnogo svijeta blagonaklono gleda na to doba. Sama odluka da pišem roman u kojem će, pored djeda Sulejmena, jedan od centralnih likova biti i Josip Broz Tito sugerira da je riječ o knjizi koja na simpatičan način tretira socijalističku prošlost naše zemlje”, započinje Agić.
Roman “Uloga Josipa Broza u životu djeda Sulejmena”
Napominje da od toga ne treba bježati: “Dapače moje je mišljenje da više trebamo isticati pozitivne strane Josipa Broza i države koju je stvorio. Možda još više društva koje je stvorio, društva koje je bilo uređeno na tri temeljna načela humanizma: sloboda, bratstvo i jednakost. Osim toga, Tito je bio revolucionar i vođa pokreta otpora u Drugom svjetskom ratu, a samo zahvaljujući njemu i partizanima Bosna i Jugoslavija, u ljeto 1945, našli su se na pobjedničkoj i ispravnoj strani historije. Ali, ne slučajno i ne kao marginalci nego kao snažni oblikovatelji velike pobjede nad nacizmom i fašizmom”.
Agić ističe da je primarni cilj romana bio “da se pokaže kako je obični, jednostavni bosanski čovjek, intuicijom, šestim čulom, ako smijem tako da se izrazim, uvidio šta je fašizam i čemu će služiti novouspostavljena Nezavisna Država Hrvatska”.
“Kao partizan i antifašista, lik djeda Sulejmena je zamišljen da opiše tog prosječnog bosanskog čovjeka koji se nagonski priključio Narodnooslobodilačkoj borbi. Nije tu bilo previše razmišljanja i previše ideologije, ti su ljudi vidjeli kako raste fašističko zlo i jednostavno su odlučili, po ma kakvu cijenu, da mu se suprotstave”, dodaje.
Nacionalističke elite nas ubjeđuju da je Tito bio zločinac
Kako se često pri pomenu Jugoslavije i lika Josipa Broza Tita naginje ili idealizaciji ili demonizaciji, Agić ističe kako se “Tito i Jugoslavija se namjerno demoniziraju, a razloga za takav odnos je mnogo”.
“Nacionalističke elite nas ubjeđuju da je Josip Broz bio zločinac i diktator, a opet stječe se dojam da nikada nije bilo više slobode i sreće nego u ‘Titovo vrijeme’. Danas namjerno neće da kažu kako je industrijalizirao zemlju, kako je izgradio moderne gradove, obezbijedio besplatno obrazovanje i liječenje kako je, da se ne lažemo, bio najveći emancipator ovih prostora u historiji. Šta su napravili ovi koji su nam donijeli demokratiju i kapitalizam, donijeli ‘slobodu’? Uništili zemlju i u privatizacijskoj otimačini javnih dobara opljačkali i osiromašili sva društva i sve države nastale raspadom Jugoslavije”, priča dalje Agić.
Uz to napominje da premda je i sam premlad “pamti po čuvenju da su u socijalističkoj Jugoslaviji postojali tzv. soliteri solidarnosti, odnosno veliki stambeni blokovi građeni novcem iz stambene solidarnosti radnika”.
“Tito je od nas koji smo objektivno bili najobičnija rulja, napravio modernu naciju”
“Nije idealizacija reći da je socijalizam napravio gotovo sve stvari na koje smo i danas ponosni. U privredi koncerne/kombinate kakvi su Energoinvest, UNIS, RMK promet u Zenici, Binas, DITa iz Tuzle i da ne nabrajam šta sve ne. Šta su ovi danas napravili, osim što tri decenije krčme ono što je socijalizam podigao da bude naše zajedničko vlasništvo. Za mene nema uopće dileme, Titovo vrijeme se ne idealizira nego se namjerno demonizira, a sve kako bi se prikrila pohlepa, bijeda, nesposobnost, nemaštovitost, nekreativnost i zloba ljudi i grupa koji su uništavali socijalizam i Jugoslaviju”, kaže Agić.
Kad je riječ o predstavljanju lika Josipa Broza Tita, Agić kaže kako je u romanu u potpunosti oblikovan iz vizure običnog čovjeka.
“Naravno, morao sam se pridržavati nekih historiografskih datosti, ali to je u najširem smislu jedna sasvim umjetnička interpretacija Titove ličnosti. Pored toga, Tito u romanu figurira kao centralna, ali nedjelatna sila, on je objekat žudnje, mjesto značenja i čovjek koji svojim neprisustvom ili sveprisustvom oblikuje život glavnim protagonistima romana, najviše djedu Sulejmenu. Prirodno, morao sam paziti da budem historiografski korektan i tačan i da susrete djeda Sulejmena i Josipa Broza situiram u hipotetički moguće mjesto i vrijeme. Što se toga tiče roman, zaista, ‘prati’ stvarnu hronologiju Titovog djelovanja. Ali, opet, ponavljam riječ je o romanu, fikciji, pa je samim tim, sve pročitano u knjizi izmišljotina, odnosno umjetnička fikcija”, navodi.
Nekada smo proizvodili automobile u Sarajevu, danas pečemo tahan halvu i mislimo da smo napredovali
Uzevši u obzir da je lik Josipa Broza Tita bio obavijen mitologijom i prije smrti, sad pred 45. godišnjicu njegove smrti Agić smatra da je danas tako i još i puno više, naročito u generacijama koje su kratko živjele u socijalizmu ili rođene nakon sloma bivše države.
“Razlozi za takvo poimanje Titove ličnosti su veoma jasni. Mi danas živimo najdivljiji mogući kapitalizam, onaj koji je uništio ili barem oskrnavio svaku porodicu u zemlji, osim onih famoznih 30 vladarskih familija, da je nemoguće na Titovo vrijeme gledati drugačije osim sa nostalgijom. Ko je bio Tito i za šta se zalagao najbolje zna onih milion bosanskih ekonomskih emigranata koji hrbače po zapadnoj Evropi i onih dodatnih skoro milion Bosanaca koji žive od svog rada u ovoj nesretnoj zemlji i onih milion koji su nezaposleni i penzioneri, i koji su svi od reda gotovo pa gola bijeda. Zašto se Tito mitologizira u narodu – pa zato što ne postoji čovjek koji nije otišao na pregled u ‘državnu bolnicu’, a onda na otvoren ili diskretan način ‘poslat’ da ispita svoje zdravstveno stanje u privatnom sektoru. Ovih srceparajućih, ali iritantnih primjera je bezbroj i mogao bih do Dana mladosti nabrajati šta je sve u kapitalizmu uništeno i zbog čega je Tito danas omiljeniji nego je bio koncem 80-tih godina prošlog vijeka. Nekada smo proizvodili automobile u Sarajevu, danas pečemo tahan halvu i rahat lokume i mislimo da smo napredovali”, poručuje Agić.
“Danas smo najobičniji objekat u igrama moćnika”
Na pitanje da li je cilj romana, makar i između redova, bio progovoriti o načinu na koji ljudi oblikuju vlastitu historiju kroz tuđe figure moći pisac odgovara: “Moguće da jeste. S Titom smo oblikovali vlastitu historiju u mjeri u kojoj je jednoj državi sa dvadesetak miliona stanovnika to bilo moguće. Danas smo najobičniji objekat u igrama moćnika. I to jedan mali, potpuno nevažan objekat”.
“Vidite, osim što je poveo najorganizovaniji zabilježen pokret nacističkom otporu, Josip Broz je bio čovjek koji je dobro razumio šta znači boriti se za nezavisnost i autonomiju. To je razlog zbog kojega nije prihvatio Staljinov ultimatum i uz veliki egzistencijalni rizik odbacio staljinistički totalitarni teror. Broz je bio čovjek koji je dobro razumio šta su čovjekove realne životne potrebe pa je mnogo truda uložio da izgradi Jugoslaviju kao modernu i zemlju radničkog i ljudskog blagostanja. I na kraju, imao je svijest o vlastitom samopoštovanju pa nije u političkom smislu htio da se prikloni ni istoku ni zapadu, a osnivajući pokret Nesvrstanih učinio je Jugoslaviju najprepoznatljivijom slobodnom zemljom na svijetu. Sve zemlje nastale raspadom bivše Jugoslavije su nesretne, osim možda Slovenije. Sve su u političkom mislu minorne, u društvenom entropične, u ekonomskom siromašne”, dodaje.
Tito je od nas, koji smo objektivno bili najobičnija rulja, napravio politički narod i modernu naciju
S obzirom na to da je prošlo više od tri decenije od raspada Jugoslavije Agić smatra da smo danas mnogo spremniji priznati da je “Tito, ipak, bio naš najveći politički lider”.
“Naš najveći graditelj, čovjek koji je jednostavno umio realizirati svoje ideje i čovjek čiji je politički genij od nas, koji smo objektivno bili najobičnija rulja, napravio politički narod i modernu naciju. Danas uviđamo s koliko su neznanja provedene ‘demokratske reforme’ i šta se iza tih sladunjavih sintagmi skrivalo. Danas, kada iznova živimo svoju historijsku bijedu počinjemo razumijevati da je Broz bio naša zvijezda vodilja ka nekom boljem životu. Nikada u historiji nismo bili cjenjeniji i više uvažavani, nikada nismo bili poštovani zbog onoga što smo sami napravili. Danas smo, u svakom smislu, potpuno nevažni i nebitni, što je stanje u koje smo se sami doveli. Po mome mišljenju, dobili smo ono što smo zaslužili, trebali smo biti pametniji, zreliji i promišljeniji, ali ne, mi smo dozvolili da nas izvara horda primitivnih neznalica”, priča nam dalje Agić.
Uzevši u obzir da roman, u zavisnosti kojoj strani su pripadali čitaoci – onoj koja demonizira ili onoj idealizuje bivšu državu i Tita, može izazvati različite reakcije – pitali smo Jasmina kakvi su bili prvi dojmovi publike.
“Reakcije su bile odlične. Što mi je veoma drago. Osim šačice zadrtih nacionalista, koji se o romanu negativno izražavaju kuloarski i na društvenim mrežama, nije bilo previše otvorenih napada. Kritika kalkulantski za sada šuti, jer mnogi misle da zbog ‘rasporeda snaga’, posebice u najbližem susjedstvu i nije najpametnije pisati i možda pohvaliti roman koji se, između ostalog, bavi Josipom Brozom. Ali, to mi uopće ne smeta, jer sa svih strana, iz cijele Jugoslavije, dobijam poruke podrške i hvale od onih ljudi koje najviše i cijenim – od čitalaca”, kaže nam na kraju Agić.
klix.ba
