Naslovnica Top vijesti Laž kao moralna obaveza

Laž kao moralna obaveza

Bošnjački nacionalizam tetura i posrće bulevarom istorije poput pijanog beskućnika. Neumoljiv i posve riješen da tako nastavi do prvog šahta u koji će upasti i tu ostati. Pa će neko drugi ili treći biti kriv za našu golemu nevolju i zlu sudbinu. S političkim vođstvom kao proteklih tridesetak godina, žrtva je politički koncept i sudbina jednog prevarenog naroda.

Opijeni zakašnjelim nacionalizmom kao da žele nadoknaditi sve godine kada se pričalo o slobodi i demokratiji i ginulo za ideale građanske, sekularne države i Republike. Pa se razletili i razgalamili da se vidi i da sav svijet zna da i Bošnjaci fašiste za trku imaju. Ironično ali tipično, domoljubne galamdžije i kolovođe bošnjačkog nacionalizma su često bezimene i bezlične internet gazije, dezerteri, raja sa radne obaveze ili bivši dobro plaćeni zaposlenici UNPROFOR-a… Uz to, mnogi i ne živi u Bosni i Hercegovini. Vole Bosnu i Hercegovinu sa sigurne distance. Kao i u ratu, piše Edin Zubčević za Nomad.ba.

Ostalo je da se pripovijeda o davno izgubljenim i na političkoj buvljoj pijaci prodanim svetinjama – Republika, građanska republika, građanska Armija Republike Bosne i Hercegovine koju su činili pripadnici različitih nacionalnosti, vjernici i ateisti, sve dok SDA generali nisu počeli otvarati mesdžide u kasarnama Armije. Isti oni generali koji su „do juče“ bili (kapetani, majori i pukovnici) u JNA – planirali i/ili učestvovali u napadima na Republiku Hrvatsku i našu Republiku. Sad uživaju velike penzije, dok neki živi borci jedva preživljavaju, a mrtvi su davno zaboravljeni.

Busaju se patriotizmom, spominju Republiku i slave njenu Armiju a klanjaju se (tobejarabi) onima koji su tu Republiku i tu Armiju i tu zastavu s ljiljanima ukinuli i stavili trajno van snage. Budalaština bošnjačkog nacionalizma je i u tome da zaziva i čezne za onim što smo imali (i branili) a što su raskrčmili njihovi politički idoli.

(S)laga-laga-la si ga
Sedmog marta nešto prije devet sati, po mraku, dva dana nakon što je otvorila lokalni salon ljepote, gradonačelnica je objavila posljednji status tog dana kako bi mirna otišla na spavanje. Sadržaj objave su tri odgovora na tri pitanja Slobodne Evrope i sva tri su o Franji Šarčeviću. Podmukli napad planirala je već naredno jutro prekriti osmomartovskim cvijećem na svom profilu.

Neumorna gradonačelnica, jer nema odmora dok traje objava, šalje poruku pred počinak svojim pratiteljima. Izabrani dio intervjua kao šlagvort za napad i novi talas javnog iživljavanja junaka ukopanih iza ekrana, spremnih da zapucaju iz svoje velike tastature malog kalibra.

Zviznula je u mrak svojim bijesnim psima, a ovi dresirani odgovorili na poziv. Novi val govora mržnje u ime ljubavi prema domovini je mogao početi. Iz pregoleme ljubavi prema Republici koje više nema, prema Armiji koje više nema, zastavi koja zvanična više nije. I ljiljanima uvelim kao „narcis beli“, možemo ih još samo suzom zalijevati. A sve je to, i Republiku i Armiju i Zastavu, ukinuo njihov omiljeni Bošnjak. Jedan jedini čovjek je donio odluku za sve nas i za svu našu djecu. I još su ga za nagradu sahranili sa mojim palim saborcima, kao šehida (!), njega koji je napustio svijet okružen svom njegom i pažnjom i svojim najmilijim, dok su moji drugovi završili s licem u blatu. I onda se profesionalni rodoljubi i bošnjački nacionalisti poklanjaju upravo njemu za Dan nezavisnosti. A pali branioci samo su njegov dekor, bijeli nišani kao kulisa. Njihovim se sjenama političari Prvog marta ne poklanjaju. Niti zbog njih na Kovače dolaze.

Gradonačelnica Sarajeva odgovorna je za novu hajku jer ju je lično trasirala svojim podvalama.

Šta mislite o izjavi gospodina Šarčevića na navedenu fotografiju?

Gospodin Šarčević ima pravo na svoje mišljenje. I nije bitno da li se ja s njim slažem ili ne. Isto tako, građani Bosne i Hercegovine imaju pravo da se oblače kako žele. Kao što i roditelji imaju pravo da u srca svoje djece ugrađuju patriotizam. A voljeti svoju zemlju ne znači mrziti nekoga. Armija RBIH se borila i izborila za slobodu svih nas. Armija RBiH se izborila da Franjo Šarčević danas može slobodno govoriti i protiv te Armije i protiv bilo čega. Upravo zbog toga ja, kao gradonačelnica, imam i moralnu i službenu obavezu da njegujem sjećanje na našu Armiju i na našu zastavu pod kojom se ta Armija borila.

To da neko ima pravo na svoje mišljenje, znamo i bez gradonačenice. Rutinski, šaka pijeska u oči javnosti prije nego kaže ono što želi. A želi reći da je Šarčević protiv Armije Republike Bosne i Hercegovine. Gradonačelnica javno laže i obmanjuje javnost jer Armiju Republike Bosne i Hercegovine, Šarčević nije spomenuo u svom komentaru fotografije. To su dodali oni koji ga napadaju.

S kojim pravom gradonačelnica spominje i koristi ime i simbole Armije Republike Bosne i Hercegovine za svoju hajku, da javno lažno optuži sa pozicije gradonačelnice jednog građanina Sarajeva, narušavajući ugled i ugrožavajući sigurnost njega i njegove porodice?

Kada će prestati zloupotreba imena i simbola Armije Republike Bosne i Hercegovine i njenih brojnih časnih pripadnika? Do kada će oni koji se nisu borili objašnjavati nama koji smo se borili za šta smo se borili?

S kojim pravom priča o borbi Armije Republike Bosne i Hercegovine? Je li lično učestvovala ili joj je Nermin Nikšić ukratko rat prepričao?

S kojim pravom uznemirava žive i mrtve borce Armije Republike Bosne i Hercegovine? Malo li je što su nas na sve moguće i nemoguće načine izvarali i u ratu i u miru „naši“ političari i „vojskovođe“. Sad nas treba gradonačenica koristiti po potrebi svog ega, kao nekog žiranta pa dok ispaljuje otrovne strelice krije se iza štita Armije. Malo li je što se bezbrojne takozvane boračke organizacije koriste za dnevnopolitičke potrebe ove ili one stranke ili struje ili interesne grupe. Usput, od svih tih organizacija nijedna nikad nije predstavljala ni mene, ni nikog mog.

Prevarili su nas i opljačkali i u ratu i u miru. I ni to nije dovoljno već se bez imalo srama u ime mrtvih i živih linčuju živi ljudi jer su se samo usudili reći šta misle. A gradonačelnica koristi ovaj put Armiju i njene simbole da zatrpa jedan skandal drugim i tako iz dana u dan. Istovara kamione magle, i pretovara gomile ničega. Za to vrijeme Fadil još nije u zatvoru a ka’ će ne zna se jer kao osuđeni kriminalac uživa različita prava pa i to da ne ide u zatvor, a „para ima hadžija i za sitnu raju“.

„U srca svoje djece…“
Ako svaki roditelj ima pravo „u srce djeteta“ usaditi bilo kakvu ideologiju ili patriotizam, odnosno ono što on smatra patriotizmom i da ga za tu svoju vrstu patriotizma obuče u prikladnu vojnu uniformu, onda ćemo gledati djecu u različitim uniformama i sa različitim obilježjima, kao i do sada. Od djece u uniformama kvislinga Drugog svjetskog rata pa do svih uniformi i obilježja iz prošlog rata. Da li je na to mislila kad nam je „dala“ pravo da se oblačimo kako hoćemo?

Poruka fotografije djeteta u vojnoj uniformi je nedvosmislena – ovo je borac za 10-15 godina. Slika ne poručuje – ovo je budući doktor ili humanitarni radnik, fudbaler ili pjesnik, zanatlija ili inžinjer. Nego – ovaj dječak ima aspiraciju da bude vojnik i ratnik. Odnosno to je aspiracija i želja njegovih roditelja. Da li to zaista želimo svojoj djeci? Ili neko takvu perspektivu želi tuđoj djeci ali ne i svojoj?

Još jedna hajka, žalosna nam majka
Dakle, u „spornom“ komentaru fotografije nisu pomenuti ljiljani, ni grb, ni Armija, ni mačevi sa grba Armije. Te je mačeve isukala gradonačelnica za vlastite potrebe. Jedan za sebe, a drugi za tamni internet vilajet, da zajedno krenu u pohod na jednu sarajevsku porodicu. Nova zloupotreba Armije Republike Bosne i Hercegovine za potrebe ilustracije huškačkog statusa i za zadovaljavanje gradonačelnicine sujete. Ničim izazvana, koristi grb Armije Republike Bosne i Hercegovine aplicirajući ga na fotografiju sasvim izvjesno ne Armije Republike Bosne i Hercegovine već stroja neke ko zna koje vojske. Osim što zloupotrebljava, gradonačelnica i falsificira da bi narušila ugled i ugrozila život Šarčevića. Ali nije više samo riječ o ovom slučaju. Sve ovo puno više govori o nama današnjima.

Hajka i slučaj su poprimili takve razmjere da govore o stanju u kojem se naše društvo nalazi, a to jeste spomenuto u komentaru fotografije. Koliko je Šarčević bio u pravu najbolje pokazuje sve ono što je nakon njegovog komentara uslijedilo. Jer znani i neznani svakim novim napadom i načinom napada daju mu za pravo.

Armija Republike Bosne i Hercegovine je, kao što joj ime kaže, branila Republiku Bosnu i Hercegovinu. I odbranila. I nismo je ukinuli ni ja, ni moj brat, ni moj otac, niti ijedan moj saborac. Mi smo se borili za Republiku Bosnu i Hercegovinu. To je bio naš izbor, naša stvar i niko nam ništa za taj izbor nije dužan niti smo šta očekivali niti smo za tu borbu nešto dobili. Osim što je otac poslije rata primao doplatak kao ratni vojni invalid. Uprkos svom zlu koje smo vidjeli, doživjeli i preživjeli, rat me nije naučio mrziti ali sam iz rata izašao mrzeći samo jedno – rat.

Možda gradonačelnica ne zna, ali u Sarajevu se nismo borili da Sarajevo bude jednonacionalni grad. Drugo je za šta su se naši političari borili i izborili. Nismo se borili da imamo gradonačelnicu koja će svoju poziciju, ime grada, koristiti za svoje svakojake svakodnevne potrebe, za poziranje, paradiranje i hajke, za obračune sa stranačkim i nestranačkim kolegama, za difamaciju bilo koga ko se odvaži da je javno komentira. A što je nečiji ugled veći to je veća i njena želja da upravo takve što temeljitije oblati. Posljednji slučaj je samo još jedan (brutalan) primjer u njenom mandatu.

Gradonačelnica je opet polupala lončiće ali je zlo u tome što je spremna da perfidno (i prozirno) difamira jednog građanina Sarajeva i da se pri tome služi podmetanjima kako bi pojačala i produžila talas napada i progon. Neodoljivo podsjeća besramom na Vesića i Šapića. Populista je i demagog kao da je Vučićevu SNS Akademiju završila.

Malo li je botova, bezimenih i bezličnih internet gazija, trolova, para-novinara i drugih skotova, pa nam još i jedno zvanično lice, gradonačelnica glavnog grada botovsko kolo vodi i hajku predvodi. Ona lično beznačajnu internet gomilu pretvara u opasnu rulju spremnu za virtuelni, a možda i stvarni linč, jer s nasiljem nad slabijim (trebam li reći manjinom?) se nikad ne zna.

Nismo je za to birali, ali nismo je mi ni birali. Čuli smo za nju kad ju je Nikšić predstavio kao kandidata SDP-a, ali je njen mandat politička odgovornost i koalicije Trojka. I indirektni rezultat političkih intriga i zavjera, kao što je mandat njenog prethodnika Skake Abdulaha direktan rezultat kriminalne ujdurme. Za svu štetu načinjenu Trojki gradonačelnica bi mogla biti nagrađena novim mandatom ako koalicija preživi, iako možda nema radi čega niti ima potrebe.

Međutim, sudeći po dosadašnjim postignućima Trojke taj je mandat vrlo eventualan. Bez obzira što i SDP i gradonačelnica (i njena partijska ćelija Bećirović, Čengić i drugi) računaju na tzv. SDA glasove – budućnost Trojke, odnosno tri stranke koalicije, nije nužno svijetla a svaki dan se uporno trude da nas uvjere u svoju nedoraslost i neodgovornst.

Nadigla se galama i buka, podigla se motika i kuka, da ulove čovjeka ko u gori vuka
Aktuelni mandat sarajevska gradonačelnica koristi, između bezbrojnih epizoda samoreklame, da ugrožava sigurnost jedne porodice. To može rezultirati odlaskom te porodice iz Sarajeva. Treba li reći multikulti porodice iz wannabe multikulti Sarajeva? Treba li reći porodice s pravim diplomama u moru akademske laži?

A zašto? Može joj se, odnosno vjeruje da joj se može. Spremna je kao što vidimo na sve, bez imalo stida i ne vodeći računa o poziciji i odgovornosti, ponajmanje o ugledu grada. Pretvorila je institucije gradske uprave i gradonačelnice u svoje igralište i privatnu promotivnu platformu. Što je najgore, nema ništa pametno promovirati ni ponuditi, ni političku ideju ni politički program, a sve što je građanima zaista važno „nije njena nadležnost“.

SDP je već trebao osuditi napade i hajku kojima je kumovala i njihova potpredsjednica zloćudnim manipulacijama, spremajući se tako valjda za Dan žena i Ramazan čiji je dolazak prva (!) čestitala i najavila dva dana ranije. Umjesto da građane časti baklavama koje će kupiti njihovim novcem, osim ako te baklave ne kupuje iz svog džepa, bilo bi joj puno pametnije i konkretnije da javno i eksplicitno ponudi izvinjenje porodici Šarčević. Da ne bude protjerivanje jedne porodice iz Sarajeva ono što ćemo najduže pamtiti iz njenog vakta i mandata.

Uostalom, ne možemo birati gradonačelnicu, ali možemo birati za koga ćemo glasati i za koga nećemo glasati na izborima, pa šta bude. Prvim, i svim narednim. Ili će nam aktuelna gradonačelnica još četiri godine razvlačiti pamet svojim virtuelnim bombama i ideološkom pirotehnikom.

Građanima Sarajeva suđena je i nada da će porodica Šarčević ostati s nama. Ne nudimo mnogo i nije nešto ali ovo malo grada je sve što imamo, sve što nam je preostalo. U suprotnom će biti velika sramota. Nije prva, ali je možda jedna od posljednjih. Uskoro više neće imati koga otjerati jer će (pre)ostali građani preumorni i siti nacionalističkih laži, pljački i nasilja, otići sami i neće za sobom ugasiti svjetlo. Neka ostane upaljeno da oni koji ostanu znaju razlikovati svjetlo od mraka i da znaju mrak mrakom a ne svjetlom zvati.

A što se mene tiče – ne mora ni svijetlit’. Navikao sam na mrak.