Sukob u Gazi, a posebno eskalacija u Rafahu, iznova postavlja teška pitanja o ulozi i etici međunarodne humanitarne pomoći u ratnim zonama. Dok svijet prati patnje civila, često se zaboravlja da humanitarni imperativ, pomoć onima kojima je najpotrebnija, može postati iznimno složen, pa čak i kompromitiran u kontekstu dubokih političkih i vojnih sukoba.
Pitanje nije samo kako dopremiti pomoć, već i kako osigurati da ona ne bude zloupotrijebljena, te ima li međunarodna zajednica dovoljno snažne mehanizme za prevenciju takvih etičkih klizavica.
Zloupotreba pomoći u Gazi
Situacija u Gazi, pogotovo nakon nedavnih izraelskih operacija u Rafahu, jasno ilustrira kompleksnost distribucije pomoći. Izvještaji s terena dosljedno ukazuju na izazove koji nadilaze puku logistiku.
Brojne organizacije, uključujući i one s vezama s Izraelom i Sjedinjenim Američkim Državama, suočavaju se s optužbama, ali i s objektivnim preprekama koje bacaju sjenu na nepristranost i efikasnost pomoći.
Ključni problem leži u kontroli pristupa i distribucije. Humanitarna pomoć, posebno hrana i lijekovi, često ulazi u Gazu kroz uske koridore pod strogom kontrolom Izraela. Iako Izrael tvrdi da provodi sigurnosne provjere kako bi spriječio dotok oružja Hamasu, kritičari tvrde da se ove provjere koriste i za kontrolu, usporavanje, pa čak i selektivno usmjeravanje pomoći.
Ova kontrola, s izraelskim organizacijama koje ponekad djeluju kao primarni posrednici ili logistička podrška, stvara percepciju, a često i stvarnost, nedostatka neutralnosti. Američke organizacije, iako često djeluju s najboljim namjerama, također su dio šire političke i financijske strukture koja podržava Izrael, što može dodatno zakomplicirati njihovu percepciju kao potpuno nepristranih aktera.
Najproblematičniji etički aspekt je distribucija hrane pod oružanom pratnjom. Scene konvoja humanitarne pomoći koje prate naoružani vojnici ili privatne sigurnosne snage su dvostruko problematične. Militarizacija dostave pomoći narušava princip humanitarne neutralnosti i nepristranosti, ključnih za rad humanitarnih organizacija definiranih Ženevskim konvencijama.
Civilno stanovništvo, koje često gleda na vojnike kao na dio sukoba, može postati nepovjerljivo prema samoj pomoći, pa čak i izbjegavati pristup centrima za distribuciju iz straha od odmazde ili sigurnosnih incidenata. Takva pratnja često rezultira incidentima, poput pucnjave ili kaosa, gdje civili stradavaju u pokušaju da dođu do pomoći. To pretvara čin spašavanja života u potencijalnu prijetnju.
Humanitarna pomoć kao oružje u sukobima
Ovo nas dovodi do dubljeg, uznemirujućeg pitanja: Može li se humanitarna pomoć koristiti kao oružje u sukobima? Nažalost, historija, kao i sadašnja situacija u Gazi, sugeriraju da je odgovor potvrdan. Pomoć se može koristiti kao oružje na nekoliko načina:
Strateška deprivacija
Uskraćivanje ili ograničavanje pristupa pomoći određenim skupinama stanovništva može se koristiti kao strategija izgladnjivanja ili prisiljavanja na pokoravanje, što je ratni zločin. Iako direktna namjera možda nije uvijek dokaziva, usporavanje konvoja, birokratske prepreke ili ciljano bombardiranje puteva pomoći efektivno dovode do deprivacije.
Kontrola i uvjetovanje
Omogućavanje pristupa pomoći samo pod određenim uvjetima ili kroz specifične kanale koje kontrolira jedna strana u sukobu može stvoriti ovisnost i utjecati na dinamiku moći. To može prisiliti civilno stanovništvo da se pokorava pravilima kontrolirajuće strane kako bi dobilo osnovne potrepštine.
Propagandno sredstvo
Dostava pomoći može biti iskorištena za propagandne svrhe, prikazujući jednu stranu kao spasitelja dok se druga demonizira, čime se zamagljuje stvarna humanitarna kriza i politički kontekst.
Izvor resursa
U nekim slučajevima, pomoć, posebno ona koja se distribuira pod kontrolom naoružanih grupa, može biti preusmjerena, prodana ili iskorištena za financiranje sukoba, čime se direktno hrani ratna mašinerija umjesto civilnog stanovništva.
U Gazi, kombinacija svih ovih faktora stvara situaciju gdje se linija između humanitarne pomoći i alata u širem sukobu opasno zamagljuje.
Mehanizmi međunarodne zajednice za prevenciju zloupotreba: Utopija ili realnost?
Postoji li mehanizam za prevenciju etičkih zloupotreba humanitarne pomoći u ratnim zonama? Međunarodno humanitarno pravo, na čelu sa Ženevskim konvencijama i njihovim dopunskim protokolima, jasno definira principe neutralnosti, nepristranosti i nezavisnosti humanitarne pomoći.
Organizacije poput Međunarodnog komiteta Crvenog križa i agencija Ujedinjenih naroda imaju mandate da djeluju strogo po ovim principima. Mehanizmi uključuju:
Pravni okvir: konvencije pružaju pravni temelj za kažnjavanje ratnih zločina, uključujući uskraćivanje pomoći
Monitoring i izvještavanje: humanitarne organizacije na terenu imaju zadatak pratiti i izvještavati o kršenjima
Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a: obavezuju strane u sukobu da omoguće pristup pomoći i zaštite humanitarno osoblje
Međunarodni kazneni sud: ima ovlast goniti pojedince odgovorne za ratne zločine, uključujući one povezane sa zloupotrebom pomoći
Međutim, izazov leži u implementaciji i političkoj volji. Ovi mehanizmi su često paralizirani geopolitičkim interesima, pravom veta stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a, ili jednostavno nedostatkom snage da se prisile akteri na terenu.
U Gazi, vidjeli smo nemoć: unatoč apelima UN-a i izvještajima o masovnoj gladi, efektivni koridori za pomoć ostaju ograničeni, a optužbe za zloupotrebu i dalje opstaju. Politički interesi nadilaze humanitarne imperative, ostavljajući civilno stanovništvo ranjivim.
Etički imperativ i politički ključ
Kriza u Rafahu i Gazi općenito, služi kao bolan podsjetnik da humanitarna pomoć, iako po definiciji neutralna, nikada ne postoji u političkom vakuumu. Njena zloupotreba nije teorijska mogućnost, već tragična realnost.
Međunarodna zajednica posjeduje pravne i normativne mehanizme za sprečavanje etičkih zloupotreba, ali njihova efikasnost direktno ovisi o političkoj volji ključnih aktera da te mehanizme primijene, čak i kada to ide protiv njihovih kratkoročnih strateških interesa.
Dok se ne prepozna i ne riješi duboko ukorijenjena dinamika moći i kontrole koja humanitarnu pomoć može pretvoriti u oružje, patnja civila u ratnim zonama, poput Rafaha, nastavit će biti etička mrlja na savjesti čovječanstva.
Rješenje leži u inzistiranju na nepristranosti i nezavisnosti humanitarnog djelovanja, te u jačanju međunarodnog prava bez ustupaka geopolitičkim kalkulacijama.
