Nije čekao da ga historija prepozna – on je djelima ušao u živote drugih, dajući im priliku koju nikad nisu očekivali. Direktor Vakufske direkcije Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini dr. Senaid Zajimović za Hayat.ba je govorio o manifestaciji ‘Dani vakufa 2025.’, ali i odnosu današnje vlasti prema vakufima.
Osvrnuo se i na lik i djelo rahmetli Alije Izetbegovića i njegov fond “Bošnjaci”, ali i poslao poruku mladima. Završena je manifestacija “Dani vakufa 2025”. Jeste li zadovoljni kako je sve proteklo?
Ovogodišnja manifestacija „Dani vakufa“, koju Vakufska direkcija Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini organizira već 15. godinu zaredom, održana je u periodu od 25. aprila do 07. maja. Program je realiziran kroz brojne bogate sadržaje u Mostaru, Sarajevu, Tuzli i Čeliću.
Kroz različite aktivnosti – otvaranja obnovljenih objekata, predavanja, izložbi, promocije – željeli smo ukazati na značaj vakufa i vakifa, ali i na izazove s kojima se vakufska imovina suočavala i još uvijek suočava. U gradovima gdje smo obnovili višestoljetne objekte – Opijačevu tekiju i Hadži Balinu džamiju u Mostaru, te Šarenu džamiju u Tuzli – ljudima smo vratili nadu u bolje sutra. Ovi objekti nisu samo građevine. Oni su prostori identiteta, sjećanja i zajedničke odgovornosti. Oni svjedoče o opstanku, dostojanstvu i vjeri koja ne nestaje ni kada se pokušava izbrisati.
Manifestacija je značajno doprinijela boljem razumijevanju vakufa i njegove uloge. No, željeli smo i poslati poruku da ova zemlja ima budućnost – a to smo pokazali darujući zajednici objekte koji imaju kulturnu, historijsku i vjersku vrijednost.
Zahvaljujem svima koji su svojim prisustvom i djelovanjem učinili da ova manifestacija ostane upamćena po bogatom i sadržajnom programu.
U srijedu navečer na panel-diskusiji istaknut je i veliki značaj rahmetli Alije Izetbegovića. Možete li reći nešto više o tome?
Panel-diskusija pod nazivom „Alija Izetbegović – vakif i dobrotvor“ bila je snažan podsjetnik na veličinu čovjeka čije djelo i danas oblikuje živote generacija koje dolaze. Govorili smo ne samo o predsjedniku, misliocu i vođi, već o čovjeku koji je, u najvišoj tački svoje odgovornosti, donio odluku da ostavi trag – trajni, korisni, duboko duhovni.
Alija Izetbegović je kao predsjednik države uvakufio pet miliona konvertibilnih maraka. Nije to učinio da bi se slavio, niti da bi sebi podigao spomenik. Nije čekao da ga historija prepozna – on je djelima ušao u živote drugih, dajući im priliku koju nikad nisu očekivali.
Umjesto da osnuje fond koji nosi njegovo ime, osnovao je Fond “Bošnjaci”. Danas, taj fond, koji djeluje pod institucionalnim okriljem Islamske zajednice i nadzorom Vakufske direkcije, predstavlja vakuf znanja i podrške. Kroz njega su podijeljene hiljade stipendija, a iza tih brojki stoje imena, sudbine i životi mladih ljudi koji su, zahvaljujući toj viziji, završili školovanje.
Vakuf u ovom slučaju nije bio imovina – već amanet. Odgovor na pitanje kako narod opstaje. Poruka da vjerujemo u svoju djecu, da im otvaramo vrata, da ih ne napuštamo.
Alijin zavjet nas obavezuje. Njegove riječi su i danas najjača poruka: „Pamti se samo ono što dadnemo – a ne ono što steknemo za života.“
Kako danas vlast gleda na vakuf, društvo i zajednicu?
Odnos vlasti prema vakufima je složen i u velikoj mjeri neujednačen. Iako postoje pozitivni primjeri saradnje i deklarativna podrška, suštinski izostaje ono najvažnije – zakonska zaštita vakufske imovine. Nedonošenje zakona o restituciji predstavlja jedan od najvećih i najdugotrajnijih problema s kojima se suočavamo. Bez tog zakona, vakufi ostaju pravno ranjivi, što otvara prostor za uzurpacije, nelegalno korištenje i pokušaje prenamjene njihove svrhe.
Jedan od najsvježijih i najalarmantnijih primjera jeste pokušaj uzurpacije Lakišića harema u Mostaru – prostora koji nesumnjivo u osnovi pripada vakufu i ima vjerski, kulturni i historijski značaj. Pokušaji da se takvo zemljište otuđi ili zloupotrijebi, bez saglasnosti Islamske zajednice, predstavljaju grubo narušavanje principa pravne sigurnosti, ali i otvoreni napad na kolektivno pamćenje i dostojanstvo zajednice.
Nažalost, ovakvi slučajevi pokazuju da vlast često ne prepoznaje vakuf kao strateškog partnera u društvenom razvoju, već kao prepreku na putu partikularnih interesa. Vakufi nisu privatno vlasništvo, niti povijesni kuriozitet – oni su živo naslijeđe koje ima funkciju i danas: da doprinosi obrazovanju, kulturi, pomoći siromašnima i općem razvoju društva.
S druge strane, društvo, posebno na lokalnom nivou, pokazuje sve veće razumijevanje značaja vakufa. Ljudi sve više prepoznaju da su vakufi instrument općeg dobra, da doprinose jačanju zajednice i da predstavljaju sponu između prošlosti i budućnosti. To povjerenje građana je naša najveća snaga – ali bez sistemske podrške države, dugoročna stabilnost vakufa ostaje ozbiljno ugrožena.
Zato još jednom apeliramo da se pitanje restitucije i zaštite vakufske imovine konačno riješi na zakonodavnom nivou, jer bez toga se otvaraju vrata nepravdi koje vrijeđaju pamćenje, vjeru i pravni poredak ove zemlje.
Vrijeme je da vlasti razumiju da zaštita vakufa nije pitanje prošlosti, već test savremene državnosti. Onaj ko ne može zaštititi ono što je darovano općem dobru, teško može izgraditi društvo pravednosti i povjerenja. Ne tražimo privilegije – tražimo minimum pravde prema onome što je temelj zajedničke vrijednosti.
Zajimović za Hayat.ba: Alija Izetbegović je uvakufio pet miliona KM, mnogima je dao priliku
Od koga imate najveću podršku?
Posebnu zahvalnost dugujem dvojici reisu-l-ulema – dr. Husejnu Kavazoviću i dr. Mustafi Ceriću – čija je podrška bila temeljna za sve što smo radili. Njihova vizija, prisustvo i razumijevanje značaja vakufa bili su ključna snaga za institucionalne i međunarodne iskorake.
Neizmjerno sam zahvalan muftijama – oni su bili najsnažnija spona između vizije i stvarnosti, između centra i svake lokalne zajednice. Njihovo prisustvo uz vakufe uvijek je značilo konkretan napredak.
Imamima dugujem iskreno hvala – jer su čuvari vakufa ne samo tehnički, već i duhovno. Bez njihove posvećenosti, energija projekata ne bi doprla do srca ljudi i džemata. Oni su glas povezanosti naroda sa svojim naslijeđem.
Također, izuzetno cijenim podršku Rijaseta Islamske zajednice, članova Islamske zajednice širom zemlje i naših vjernika – džematlija – koji iskreno i trajno doživljavaju vakuf kao emanet. Zahvalnost dugujemo i našim međunarodnim partnerima koji prepoznaju vrijednost vakufa i aktivno učestvuju u njegovom razvoju kroz saradnju, podršku i zajedničke projekte.
Koji su danas najveći izazovi Vakufske direkcije?
Izazova je mnogo, ali nijedan nije bio nepremostiv. Kroz predan rad, jasnu strategiju i profesionalizam, uspjeli smo realizirati projekte koji su danas ključni stubovi vjerskog, obrazovnog i ekonomskog razvoja.
Ipak, ključni izazovi za budućnost ostaju: pravna nesigurnost, nedostatak obrazovanog kadra za upravljanje vakufima, te konkurencija modernih ekonomskih i investicijskih modela.
S druge strane, tu su i velike prilike: razvoj islamske ekonomije, halal tržišta, digitalizacija i edukacija mladih. Ako ostanemo dosljedni principima odgovornosti, vizije i strpljenja, vakufi će i dalje biti simbol stabilnosti i duhovne otpornosti naše zajednice.
Zajimović za Hayat.ba: Alija Izetbegović je uvakufio pet miliona KM, mnogima je dao priliku
Koja je vaša poruka o značaju vakufa danas za mlade i generacije koje dolaze?
Edukacija mladih i prenošenje znanja biće jedna od naših najvažnijih misija. Iskustvo koje se ne prenosi – gubi se. Planiramo raditi na stručnim programima, predavanjima, pisanju i podršci novim generacijama menadžera vakufa, kako bi ovu misiju nastavili s istom odgovornošću.
Vakufi ne smiju biti izolirani resursi – oni moraju biti integrirani u život zajednice. Moraju pomagati obrazovanju, siromašnima, mladima, i graditi institucije koje služe svima. Vakufi su najkonkretniji izraz islamske solidarnosti.
Islamska zajednica mora dodatno ojačati kulturnu i humanitarnu dimenziju vakufa, ali i sistemsku podršku: kroz digitalnu transformaciju, pravnu zaštitu, obrazovne sadržaje i međunarodnu saradnju.
Budućnost vakufa zavisit će od naše spremnosti da u njih ulažemo znanje, vrijeme i viziju. Njihova ekonomizacija mora biti prioritet – da postanu samoodrživi i da doprinesu stabilnosti i finansijskoj neovisnosti Zajednice.
Bez snažnog pravnog okvira, to nije moguće u punoj mjeri. Potrebno je donijeti zakon o restituciji. Vakufska imovina nije privatna, već kolektivno naslijeđe koje mora biti zakonski zaštićeno.
U konačnici, vakufi u BiH imaju svijetlu budućnost – ako ostanu u rukama ljudi koji ih doživljavaju kao emanet, a ne kao formalnu obavezu. Ako budu vođeni strašću, znanjem i vizijom, oni će ostati ono što su oduvijek bili: most između tradicije i savremenog društva.
