Kad nas neko u budućnosti bude proučavao, makar za neki seminarski rad iz istorije, sigurno će primijetiti da mi odudaramo od sve ostale istorije. Dok se drugi istorijski periodi redom nazivaju istim obrascem – kretsko-mikenska kultura, asirska kultura, keltska kultura, astečka kultura, ovo naše vrijeme će, zahvaljujući našim sadašnjim faraonima i vladarima, biti zabilježeno kao balkanska nekultura. Neko će sigurno pronaći zapise kako su u toj nekulturi prednjačile institucije, posebno sudske, koje su, pored te svoje nekulture, bile još i neuljudne i bezosjećajne, nisu pokazivale nimalo razumijevanja za ljude koji su rođeni da brane pravdu, zakon, ustav i prava naroda. Biće tako u sudskim arhivama primjera kako su bahate i nekulturne sudije, koje su neustavna kategorija, optuženike ni krive ni dužne pozivale na suđenje čak i u vrijeme kad ih nesnosno bole leđa i još ih tjerale da tako iskrivljeni od bolova ustaju kad se izjašnjavaju o krivici. Tako neuljudni i nekulturni prisiljavali su ljude, zgrčene pod teretom optužnice u poznim godinama, izmučene i potrošene borbom za pravdu, da se sjećaju ko im je bio otac, kad i gdje su rođeni i sve tako neka neumjesna, nekulturna pitanja, koja niko uljudan ne bi postavljao i koja duboko zadiru u intimu nedužnih optuženika.
Sreća da se ti na pravdi Boga optuženi ljudi u tom sukobu sa sudovima imaju na šta ugledati kad dođe vakat da se brane pred strašnim neustavnim sudom. Ko god je nekad bar zavirio u školu, sjeća se čuvene pripovijetke “Jazavac pred sudom”, koju je, kažu, nekad davno, još 1903. godine, za samo jednu noć pri svjetlosti petrolejke, napisao onaj brkati čiko što nam se danas smiješi na novčanici od 100 maraka.
Priča je to o čovjeku koji je odlučio da ismijava državu i sud tužeći jazavca za pretrpljenu štetu i da ironijom i sarkazmom naoko ludog čovjeka napakosti sudu i državi, nazivajući sudiju glavatim gospodinom, a državu tvorevinom u kojoj je od miline teško disati. David Štrbac se zvao taj uvrnuti čovjek što se sudio s državom, dobro se sjećam k’o da sam to juče čitao. Tvrdio je pred sudom da posjeduje komad zemlje koji nije ni carski, ni spahijski.
Nek dragi Bog oprosti neumjesno poređenje nama, ljubiteljima književnosti, ali baš tako nekako je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik naumio da ismijava Sud Bosne i Hercegovine na svom prvom pojavljivanju pred glavatom gospođom za prethodno saslušanje. Nije mu, međutim, ta osiona i gruba persona dozvolila da se razmaše kao David početkom prošlog vijeka, ali imaće, kažu pravnici, prilike da se i on istakne, da nagrdi državu nazivajući je nemogućom i neodrživom, sud nepostojećim i vanustavnim, a visokog predstavnika nelegalnim kvazidiplomatom, lažovom, smradom, turistom und so weiter, što bi rekli u Šmitovoj domovini. Imaće priliku i da kaže kako posjeduje komad zemlje koji nije ni bosanski ni visokog predstavnika, nego njegov, i kako će i on poput Davida Štrpca koji tuži jazavca, tužiti štetočinu Šmita, koji mu pustoši taj njegov komad zemlje.
Nakon što je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine potvrdilo da se protiv štetočine Šmita ne vodi nikakva istraga, a kamoli postupak, ispade da, za razliku od Davida, Miloradov početak nije obećavajući. I on je, doduše, izvještačeno glumio naivnost tvrdeći da ne razumije optužnicu, da ne zna pismo kojim je napisana i da se ne sjeća kad je rođen jer je bio maloljetan, ali taj nastup je po svojoj duhovitosti bio čak duboko ispod nivoa i Šešelja u Hagu, a kamoli Štrpca pred carskim sudom.
Ispade da svako vrijeme ima svog Štrpca, koji bi da malo ismijava državu pred sudom. To se danas može raditi efikasnije, sa mnogo više manevarskog prostora i pred kamerama, ali nije svakome dato da bude kao junak iz priče onog čike sa novčanice. Ne krasi baš svakoga vrlina maštovitog i mudrog seljaka, koji je kadar da se varaka i nadmudruje sa sudijom.
Lako je pred sudom biti jazavac, ali ne može svako biti David.
