“Nova tragedija u BiH: Muškarac ubio ženu pa počinio samoubistvo”, “Tragedija nadomak Tuzle, muškarac ubio ženu”, “Tragedija u Bihaću: Muškarac ubio suprugu”, “Tragedija u Živinicama: Muškarac ubio ženu pa onda izvršio samoubistvo”, “Tragedija u Bijeljini: Ubio ženu pa sebe”, “Tragedija: Pištoljem ubio ženu pa presudio sebi”, “Porodična tragedija kod Bužima, ubio suprugu, a onda se objesio”, “Tragedija u Žepču: Muškarac ubio ženu, pa presudio sebi”, “Porodična tragedija na Palama: Ubio suprugu pa sebe”…
Ovo su neki od naslova iz bh. medija na izvještaje o femicidu. Femicid je termin kojim se označava ubistvo žene zbog njenog spola/roda. Međutim, zločine nad ženama i nasilje u porodici mediji u BiH i regionu često karakterišu kao porodičnu tragediju ili (samo) tragediju, a rjeđe kao ubistvo, zločin i ono što u suštini i jeste – femicid.
Zašto je bitno da novinari koji izvještavaju o femicidu ovaj najekstremniji oblik nasilja nad ženama i porodičnog nasilja ne tretiraju kao nesretan slučaj ili tragediju nego kao zločin iz mržnje i društveni problem?
Amina Dizdar, koordinatorica programa “Prava žena” u Sarajevskom otvorenom centru (SOC), kaže da kada koristimo izraz “tragedija”, izjednačavamo ubistvo motivisano mržnjom prema spolu žrtve s bilo kakvom nesrećom.
-Ubistvo supruge koju je partner prethodno zlostavljao – fizički, psihički, ekonomski – nije isto kao saobraćajna nesreća ili bilo koja smrt koja je nastupila kao posljedica nepažnje. Femicid je posljedica nasilja, sistemskog zanemarivanja žrtve i društva koje odbija da prepozna ozbiljnost problema sve dok ne nastupe ovakve posljedice – objašnjava Dizdar za Fokus.
Završni čin nasilja nad ženom
Novinarka i aktivistica Kristina Ljevak Bajramović misli da je posebno problematično u načinu izvještavanja o femicidu izbjegavanje činjenica koje podrazumijevaju da je femicid završni čin kontinuiranog nasilja nad ženom.
-Kada femicid označimo kao “tragediju” ili “porodičnu tragediju” onda aboliramo sve u lancu odgovornosti – podvlači Kristina Ljevak Bajramović.
Femicid je, dodaje ona, ubistvo žene samo zbog toga što je žena, i kojem je prethodilo nasilje za koje je uvijek neko znao. Institucije ili najbliži. Ponekad i jedni i drugi.
-Zašto nije prijavila, zašto nije otišla i tristo drugih “zašto” se pojavljuje na kraju svakog femicida. A vidjeli_e smo brojne primjere kada je sva formalna procedura ispoštovana, a žene više nema – kaže za Fokus.ba Ljevak Bajramović.
U medijskom izvještavanju o femicidu od esencijalne je važnosti istaknuti da nasilje prema ženama nikada nije tragičan događaj, već proračunati akt. Korijen femicida, kako se navodi u izvještaju “Femicid i mehanizmi za prevenciju u slučaju Bosne i Hercegovine”, koji je 2020. Izdao Helsinški parlament građanja Banjaluka, nalazi se prije svega u kulturi kojom dominira rodna diskriminacija, inferiorni položaja žena u patrijarhalnom društvu i nejednaki odnosi moći.
-Najlakše je dati šekspirijansku notu svirepom ubistvu, iako i tu vidimo da krivotvorci nisu pročitali elementarnu lektiru i da ne znaju kako su skončali Romeo i Julija – komentariše Ljevak Bajramović, pa dodaje da takve interpretacije u javnosti nisu samo posljedica neznanja nego vrlo smišljenih, perfidnih načina stizanja do eventualnih olakšica za počinitelje femicida.
Diskrepanca između “porodične tragedije” i femicida
-Pojmovi tragedija, porodična tragedija, stravičan, monstruozan zločin ili druge koje možemo pročitati u naslovima i tekstovima medija u BiH, nisu adekvatni za ubistvo žene, supruge, partnerke jer je riječ o krivičnom djelu ubistva zbog spola, koje kod nas u zakonodavstvu nažalost nije okvalifikovano kao femicid, odnosno zločin iz mržnje, ali ga je nužno jasno nasloviti i napisati, imajući u vidu važnu ulogu medija u prevenciji i edukaciji o rodno zasnovanom nasilju. Naročito ako je ubistvu prethodilo nasilje, uhođenje, zlostavljanje… Aktivistice se već godinama bore da to djelo bude definisano kao femicid i u BiH – kaže za Fokus Džana Brkanić, zamjenica urednika BIRN-a BiH.
Da bi javnost shvatila šta zapravo znači femicid, neophodno je, prije svega u medijima, tretirati ga kao jasnu namjeru ubistva žene, smatra Dalibor Tanić, glavni i odgovorni urednik portala Newipe.net i aktivista.
-Tragedija je saobraćajna nesreća, porodična tragedija je iznenadna smrt. Femicid je nešto mnogo ozbiljnije i opasnije, te se mora tretirati kao jasna namjera da se ženi oduzme život. I upravo je namjera ta koja pravi diskrepancu između “porodične tragedije” i femicida kao jasno motivisanog ubistva žene – kaže Tanić za Fokus.ba.
Amina Dizdar iz SOC-a kaže da razumije i zašto ljudi upotrebljavaju riječ “tragedija”:
-Ipak se radi o situaciji u kojoj brojni ljudi osjećaju tugu, pate i žale za gubitkom osobe. Ali je važno objasniti im, a to će najbolje učiniti mediji upravo zbog svog uticaja, da taj izraz upućuje na nešto što se desilo slučajno, iz nehata ili se nije moglo spriječiti na bilo koji način.
Umanjivanje težine zločina
Tanić smatra da promjena mora krenuti kroz jezik koji koristimo, jer sam pojam ima značenje koje je prvi stepen u svjesnosti o femicidu. Dodaje da, u slučajevima femicida, nikako ne trebamo koristiti druge pojmove, bez obzira što svi oni kao posljedicu imaju smrt.
-Korištenjem drugih pojmova, umanjuje se težina počinjenog zločina i on će se kao takav tretirati, čime se u potpunosti zatvara prostor za drugačije pristupanje u istraživanju zločina. Jer, kada se od samog početka ubistvo tretira kao femicid, javnosti šaljemo jasnu poruku da je postojala jasna namjera da se ubije žena. To postaje fenomen, otvara prostor da se u otkrivanje motiva uključe psiholozi, sociolozi, pravnici – kaže Tanić.
Naša sagovornica Kristina Ljevak Bajramović dodaje da femicid nije samo ubistvo žene vatrenim oružjem ili nekim “manje suptlnim” metodama pogubljenja, poput davljenja i sličnih.
-Femicid se može “na rate” realizovati bez bilo kakve primjene sile – smatra ona.
-Ako bivši zlostavljač kontinuirano uz pomoć institucija nastavlja zlostavljati preživjelu, ona može psihički da oboli, onda se taj pritisak može odraziti i na fizičko zdravlje, može u konačnici i umrijeti, a pojedini_e predstavnici centara za socijalni rad, dok se cijeli taj proces mučenja pred njima odvijao, u kojem su i sami učestvovali_e, mogu zadovoljno trljati ruke da su se jednog slučaja riješili_e – kaže Ljevak Bajramović, pa dodaje da poznaje izuzetno privilegovane žene koje su prošle pomenuti oblik torture.
-Pitam se šta je sa onima koje žive u selima nadomak najmanjih bh. gradova, onima koje nemaju interneta, a ponajmanje socijalnog kapitala i ekonomskih resursa za bilo koji vid borbe.
Senzacionalizam u medijima i utrka za klikovima
Naše sagovornike smo pitali šta je još problematično u medijskom izvještavanju o rodno zasovanom nasilju.
Brkanić podvlači da je termine poput “uznemirujući snimak”, “šokantna ispovijest”, “preživjela monstruozan čin”, “jeziv slučaj”, “stravična ispovijest silovane” i druge neophodno izbjeći jer svaki senzacionalizam ublažava ponižavajuće iskustvo žrtava.
Kao drugi, ali ništa manje važan problem, navodi da mediji najčešće izvještavaju o rodno zasnovanom nasilju, o događaju kao takvom, kada se desi neko ubistvo.
-Tada kreće utrka u informacijama zarad klikova i da bi prvi objavili rečenice i naslove koje često sadrže netačne podatke, neadekvatne termine ili sadržaj koji može da pogodi porodice žrtava. Viđala sam nažalost naslove koji su bili uvredljivi za žrtve, pa čak i sugerisali krivnju žrtve. Također smo mogli vidjeti brojne tekstove o karakteru počinioca, naslove da je inače bio “tih i vrijedan”, sa fotografijama na kojima drži odlikovanja ili medalje – kaže Džana Brkanić, te podvlači da je izuzetno važno napisati ili reći da je za nasilje prema ženi uvijek odgovoran nasilnik.
Takođe, s obzirom da je broj ubistava žena u BiH povećan, smatra da je od izuzetne važnosti da mediji o ovom najgorem obliku rodno zasnovanog nasilja nastave izvještavati i nakon događaja, kako bi ispratili šta su poduzele nadležne institucije.
-Potrebno je spomenuti da su porodice žrtava često ukazivale na niske kazne koje se izriču počiniocima, a koje osim što nisu pravna satisfakcija, nisu ni preventivne za sve eventualne buduće počinioce – kaže Brkanić.
Spor napredak
Posljednje “Istraživanje o medijskom izvještavanju o rodno zasnovanom nasilju nad ženama u Bosni i Hercegovini, 2020” koje je proveo UN Women pokazuje da je primjetan spor napredak. Isto istraživanje napravljeno je i 2016. i 2018. godine, te nalazi analize 2020. pokazuju da nema značajnih razlika u kvaliteti medijskog izvještavanja na temu nasilja nad ženama u odnosu na prethodne dvije analize.
Naime, i dalje su prisutni neprofesionalan pristup i negativne prakse u izvještavanju o ovoj temi. Kako navodi UN Women, i dalje su vidljivi primjeri senzacionalizma i izvještavanja u stilu tabloidnog novinarstva.
-U takvom načinu izvještavanja, žena ili djevojčica je, pogotovo u slučajevima femicida, izložena kontinuiranom smještanju u poziciju nesretne žrtve brutalnog nasilja uz stavljanje u kontekst razloga poput ljubomore ili pohote počinitelja, a skoro isključivo van konteksta postojanja i prepoznavanja rodno zasnovanog nasilja nad ženama i djevojčicama kao društvenog problema koji se tiče cijele zajednice, a ne samo onih kojima se i događa – navodi se u istraživanju.
Zamjenica urednika BIRN-a BiH Džana Brkanić smatra da se napredak u medijskom izvještavanju ipak desio nakon ubistva Nizame Hećimović iz Gradačca, koje je prenošeno na društvenim mrežama.
-Naročito su to bile važne analize o propustima unutar sistema da se ubici, kada su tražene, ne izreknu mjere zabrane ili o propustima kompanije META da na vrijeme ukloni snimak. Raduje me činjenica da upravo za neke od ovih analiza je dat i balans u medijima u smislu gender izvještavanja, te su pored eksperata i brojne stručnjakinje kontaktirane kao relevantan izvor o temi – govori Brkanić.
Amina Dizdar, takođe, primjećuje da su u posljednje vrijeme mediji ozbiljnije pristupili izvještavanju o ovim temama, ne samo koristeći ispravnu terminologiju, već posvećujući pažnju kompletnom kontekstu koji dovodi do najbrutalnijeg oblika nasilja nad ženama – femicida.
-Iako postoji napredak u izvještavanju, on je uglavnom vidljiv u medijima koji ozbiljno pristupaju poslu, spremni su prihvatiti kritiku i svjesni su svoje uloge ispravnog informisanja ljudi. Problem su mediji koji niču kao gljive poslije kiše, portali koji nisu pod bilo čijom kontrolom, ne sadrže impressum, ne znate ko su im urednici/e, a zahvaljujući niskom stepenu medijske pismenosti bh. stanovništva, vrlo lako ubijede čitaoca/čitateljicu u tačnost iznesenih informacija – kaže Dizdar.
Tanić, takođe, vidi napredak u izvještavanju dijela medija, iako primjećuje i otpor u korištenju riječi “femicid”, što pripisuje neznanju.
-Žao mi je što dio javnosti sve ovo tretira kao nametanje “nečeg novog”, no sve je to motivisao neznanjem, a tu upravo mi kao novinari i novinarke snosimo veliku odgovornost. Mi u svemu ovome moramo nastupati ne samo kao neko ko informiše javnost, već i educira. U ovome bih jako volio da prednjače kolege novinari, dakle muškarci – zaključuje Tanić.
Crna (nepostojeća) statistika
Prema istraživanju UN-ovog Ureda za drogu i kriminal (UNODC), u 2022. godini globalno je s namjerom ubijeno 89.000 žena, što je najveći zabilježeni broj u proteklih 20 godina. Više od pola žrtava, tačnije 48.000 žena, ubio je intimni partner ili drugi član porodice. To znači da je u 2022. godini svakog dana u prosjeku 133 žene ili djevojčice ubio član porodice, ili bivši ili sadašnji partner.
Iako je prikupljanje, analiza i razmjena podataka od ključnog značaja za efikasne mjere prevencije rodno zasnovanog ubijanja žena, BiH nema pouzdanu evidenciju ubijenih žena.
-Jedinstvena statistika o broju femicida kao oblika nasilja nad ženama u BiH ne postoji – navodi se u izvještaju Helsinškog parlamenta građana Banjaluka iz 2020.
Femicid u BiH je očito ozbiljan problem – o novim slučajevima prečesto čitamo u bh. medijima – te je jasno da je riječ o iznimno učestalom zločinu u BiH. Stoga je bitno da, kada već institucije redovno zakazuju, novinari i urednici posebno vode računa o tome kako će izveštavati o ovoj temi, te femicid ne predstavljati kao “tragičan/nesretan kraj ljubavne priče”, nego ga nazvati pravim imenom – zločinom iz mržnje.
